Neuroterapiju primenjujemo 15 meseci, prvo deca a zatim i svi u porodici. To je sada naš način života. Evo kako je počelo…

Početkom 2017. dobili smo neobičan poziv. Pročitavši iskustvo naše prijatelice Sandre i njene devojčice Gite, srce mi je zaigralo i rekla sam DA. Ovo je naš put. Krećemo sa neuroterapijom.

Roditelji smo tri dečaka. Blizanci su prevremeno rođeni i za posledicu preranog rođenja i boravka u inkubatoru imaju višestruke poteškoće u razvoju. Oba su sa posledicama cerebralne paralize, kasne u mentalnom razvoju, Lazar je slep a Luka sa oštećenjem vida.

Uprkos tome što su dečaci imali tada 13 godina, odlučili smo da za njih postoji šansa za ozdravljenje kroz neuroterapiju, iako smo od lekara dobijali uverenja da je njihovo stanje trajno,da pomaka nema, da se može lekovima kontrolisati stanje, da je sve teže kada se dodje do puberteta i slično.

U maju 2017. počinjemo sa tretmanima. Radimo svakodnevno i već posle 10-ak dana kod Lazara primećujem poboljšanje u probavi i smanjenje nervoze. Ustvari Lazar je prethodnih 13 godina skoro svakodnevno imao faze plača i patnje praćene nervozom. Mi smo se trudili i pokušavali svakakvim metodama da mu pomognemo i olakšamo ,,bolove“ za koje nismo znali od čega potiču. Jednostavno te faze su dolazile iznenada i bez povoda. Početkom primene LMNT-a te faze su postale ređe, a probava bolja.

U januaru 2018. muž i ja sa blizancima odlazimo u Indiju. To iskustvo nam je zauvek promenilo život i ne može se prepričati niti za bilo šta menjati. Posle 23 dana provedenih u ašramu sa veoma intenzivnim tretmanima (po 4 prilično duga tretmana za svako dete), vraćamo se kući obučeni za ozbiljan rad i primenu neuroterapije. Pomaci su dolazili polako, ali su ostajali. Nismo se vraćali na pređašnja stanja.

Posle 15 meseci primene LMNT-a mogu reći:

Luka je sigurniji u sebe, pažnja mu je bolja, primećuje i komentariše događaje oko sebe, emotivno otvoreniji, hod bolji, na stopalima više nema crvenila i osipa (ovo se javljalo svakog leta, a uzrok je bio hladan znoj na nogama kao posledica nepravilnog rada paratiroidne žlezde – to smo tek u Indiji saznali), komunikacija bolja, napredak u školi evidentan i rezultat je upis u prvi razred srednje medicinske škole-smer fizioterapeut.

Lazar ima pomake na svim poljima. Pre svega smiren je i faze plača i nemira su sve ređe, kraće i blaže. Njegovo telo je drugačije: porastao je, ispravio se, probava bolja – nema nesvarene hrane. Govor bolji – sada jasno govori svoje želje, opisuje dogadjaje čak i zadirkuje braću. Na oftalmološkom pregledu dobijamo potvrdu da vidi na desno oko, a sami primećijemo da mu  je vid na tom oku sve bolji.

Onako ,,usput“, ja sam rešila svoje probavne smetnje, najmladji sin bolove u skočnom zglobu nakon sportske povrede. Moj muž je imao veoma visok pritisak sa hitno uključenom terapijom. Umesto lekova 10 dana smo radili neuroterapiju i pritisak mu se regulisao. Više se nije dešavalo da bude povišen.

Neuroterapija je naš način života.

Ipak moram da napomenem da postoje velike razlike u lečenju ljudi sa akutnim ili hroničnim bolestima i osoba sa povredama mozga, koje imaju naša deca. Akutne ili hronične bolesti se veoma lako, trajno i brzo rešavaju. Kod težih dijagnoza koje rezultiraju invaliditetom, IMA poboljšanja i moguće je ozdravljenje ako svakodnevno radimo, pratimo napredak i verujemo. Takodje važno je da kažem da su tretmani INDIVIDUALNI i nisu isti za istu dijagnozu. Lečenje se odvija po etapama. Prvo se rešavaju urgentna stanja koja remete ravnotežu u telu i to je najčešće vezano za metabolizam. Zatim se polako promenom tretmana, sistematski pristupa lečenju ostalih organa. Mi smo godinu dana radili različite tretmane koji su Lazaru pomogli u regulisanju metabolizma. Nakon smirivanja njegovih emotivnih ispada i nervoze, dobili smo tretmane koji utiču na mozak, a tek nas čekaju tretmani za hod, vid, … Strpljenje i vera su ključ uspeha.

Ne znam koliko sam uspela da vam približim LMNT metodu, ali znam sledeće: ako ste spremni da verujete, da uzmete život u svoje ruke, da budete strpljivi i bez očekivanja, doživećete čudesne, trajne pomake kada je u pitanju zdravlje vašeg deteta sa povredom mozga.

Želimo vam srećno putovanje ka ozdravljenju.

Zorica i Slađan, roditelji Lazara i Luke

višestruki invaliditet

Primenjujem neuroterapiju unazad dva meseca na mom tati kod kojeg je postavljena dijagnoza parkinsonizma. Od ranije koristi medikamente koji se daju u ovakvim stanjima, kao i homeopatiju, fitoterapiju i odgovarajuće suplemente.

Već nakon prvog neuroterapijskog tretmana nastupila je promena koju je on opisao kao „osećaj lakoće i nestanka stegnutosti u nogama“. U toku prvog meseca primene neuroterapije smanjena je hipersalivacija, opstipacija i ispravljena postura u stojećem položaju tela i pri hodu. U narednom periodu do danas, osetio je manje umaranje tokom hodanja i nema potrebu za čestim odmaranjem i pravljenjem pauze u toku duže šetnje.

Veoma sam zadovoljna postignutim napretkom obzirom na samu patologiju njegovog stanja i očekivanu progresiju. Nisam primetila ovakav pomak primenom dosadašnjih alternativnih metoda koje poznajem, a koje je tata želeo da proba.

Kod njega su još prisutni i dosta otežavaju sveukupno stanje, rigidnost i spazmi posebno u mišićima nogu, nemogućnost voljnog započinjanja pokreta, kao i otežano ustajanje (uz našu pomoć). Nadam se da ćemo daljom primenom neuroterapije imati priliku i mogućnost makar ublažiti ove tegobe u cilju poboljšanja kvaliteta njegovog života.

Dr. Jelena Damjanović, Beograd

parkinsonizam

Roditelji smo jednogodišnjeg dječaka koji jako kasni u razvoju, a uzrok još nije razjašnjen. Za sada znamo da se već godinu dana borimo s učestalim epi napadajima nekoliko puta dnevno, generaliziranom hipotonijom i mikrocefalijom. Osim toga maleni loše i isprekidano spava, plitko diše, teško guta rijetke tekućine, ima lošu probavu i zatvor… Zapadna medicina mu ne uspijeva pomoći.

Za neuroterapiju smo čuli samo pozitivna iskustva i odlučili se i sami isprobati. Svidio nam se koncept liječenja iznutra, bez medikamenata. Već nakon par terapija uočili smo da maleni dublje diše, sve češće po noći spava duže u komadu i svaki je dan sve čvršći. Sad treba biti strpljiv i uporan jer rezultati će se vidjeti, samo tijelu treba dati vremena da se izliječi iznutra.

Neuroterapije se lako pohvataju i nisu komplicirane za izvođenje. Jedino zahtijevaju dobru organizaciju vremena jer je vježbi kroz dan puno, ali zasad rezultati koje vidimo nam govore da se trud isplati.

Ana i Goran, Zagreb, roditelji dječaka Leonarda

hipotonija i mikrocefalija

Moje ime je Mirela mama sam djevojčice koja ima 22 mjeseca i dg tuberozna skleroza. Čitajući u Laficama o neuroterapiji i Gitinom napretku odlučili smo da ćemo probati neuroterapiju, i evo nas krenuli smo s radom. Mi smo novi u tome ali ono što me je oduševilo je tretman zvan oxygen.

Moja curica je drugi dan neuroterapije dobila prehladu sa kihanjem, kašljanjem i obilnim sekretom iz nosa. Nakon prvog dana i odrađenog tretmana oxygen kihanje, kašnjenje i sekret iz nosa su se znatno smanjili. Drugi dan smo još koji put obrisali nosić i treći dan su svi simptomi prehlade nestali. To je samo jedan mali isječak neuroterapije. Svakodnevno radimo tretmane i uskoro se javljamo s novostima.

Mirela, majka

tuberozna skleroza

Prvi puta sam čula za neuroterapiju u studenom 2016. Kao mama djevojčice s teškoćama u razvoju u stalnoj sam potrazi kako poboljšati i usavršiti njezin put ka potpunom izlječenju. Već na prvu mi je intuicija rekla – da. Nakon kratkog razgovora s osobom od koje sam dobila informaciju, obično „da“ se pretvorilo u veliko „DA“, za dva mjeseca bile smo u Indiji i tamo ostale puna dva mjeseca na tretmanima. Djevojčica je napredovala naočigled svaki dan. Mi smo to nazvali – malo čudo svaki dan. Neki od rezultata naših prvih 60 dana neuroterapije su: uspostavljen normalan vid za njenu dob na desno oko (sa svoje 3.5 godine tada, vidjela je samo „sjene“ zbog koloboma oka), uspostavljena kontrola glave i gornjeg dijela tijela, smanjen broj napada, u potpunosti riješene kolike koje su bez obzira na dob bile prisutne, početak samostalnog igranja i istraživanja, koštana struktura se počela razvijati normalno (rameni zglob, kosti lica – jagodice, nosna kost), poboljšana probava i apsorpcija hranjivih tvari, amonijak u krvi vraćen u normalne granice, a koji je bio povišen za 100%, …

Nakon dva mjeseca tretmana koje smo radili kod kuće, vraćamo se ponovo i nastavljamo s kombinacijom novih i starih tretmana. Ponovo vidimo pomake, ali uviđamo i da sa stimulacijama mozga treba ići sporije jer živčani sustav nije spreman. Ostajemo mjesec dana. Nakon toga putujemo doma i nastavljamo s tretmanima narednih šest mjeseci. Cijelo to vrijeme kod kuće radimo tretmane. Napredak se u tih šest mjeseci događa u skokovima. Generalno gledano djevojčica je sretna, zadovoljna, jača, čvršća, ali i opuštena. Preosjetljivost na iznenadne zvukove u potpunosti je nestala i reagira na njih na primjeren način (ranije su oni izazivali napade). Naš treći posjet obilježen je novim tretmanima na koje djevojčica reagira jako dobro. Tada, sa svoje 4.5 godine prvi puta uz pomoć drugih može stati na noge, zaključati koljena, mišići i zglobovi drže. Broj napada koji je godinama bio oko 20 napada dnevno, sada je sveden na jedan tjedno ili rjeđe.

Nemoguće je prenijeti na papir što smo dobili ovom terapijom, jer ona je utjecala na živote cijele naše obitelji i živote naših prijatelja tako duboko, cjelovito i silovito, a opet nježno, da to može opisati samo pjesnik. Činjenica da ova terapija ne koristi nikakve lijekove, dodatke prehrani i slično, da je u potpunosti ne invazivna i ugodna tijelu, meni je bila dovoljna da krenem na ovo putovanje. Svakom, ali baš svakom čovjeku, rekla bi „DA, ovo moraš iskusiti, jer se riječima neda opisati.“ Puno ljudi koristi riječ „čudo“ kada krene proces izlječenja. Nikakvo čudo nije u pitanju. U naše tijelo je ugrađena kompletna ljekarna, na nama je da znamo kako aktivirati tu ljekarnu i dati tijelu prostor da se samo izlijeći i obnovi. Moja djevojčica je živi dokaz da neuroterapija djeluje. Jer, alopatska medicina joj je dala 2 – 5 godina života u teškim bolovima, a ona je danas sretna petogodišnjakinja koja voli putovati, vegetarijanac je, vježba yogu, razumije uz materinji hrvatski još dva strana jezika, čita 5 različitih pisama, obožava matematiku, voli proučavati zeleno lišće i ono najbitnije, smije se svaki dan jer je, eto, jednostavno sretna. Da, još smo na našem putu potpunog oporavka, ali držimo se ove misli: „Strpljenje i otvoren um.“, jer nas na tom putu još čekaju hodanje, trčanje, govor, samostalan odlazak na WC,..

Sandra Begović, iskustvo kćeri Gite

Aicardi sindrom

U godinu pola koliko znam za LMNT, primila sam terapije kod glavobolje, teške prehlade, spazma odnosno zgrčenosti vratnih mišića i mišića glave, te zakočenosti gornjeg dijela leđa do te mjere da sam teško disala. Glavobolja koja bi inače trajala dan-dva povukla se za oko 15-ak minuta nakon dobivenog tretmana.

Prehlada kod koje su simptomi bili začepljen nos, oči koje su suzile bez prestanka, grlobolja takvu da je bilo bolno i gutanje sline i glavobolja, počeli su se povlačiti jedan za drugim nakon dva tretmana koje sam primila u jednom danu, a sve se u potpunosti povuklo kroz jedan i pol do dva dana, bez ijednog medikamenta.

Zakočenost gornjeg dijela leđa prije LMNT-a zadesila bi me 3-4- puta godišnje i oporavak bi trajao minimalno tjedan dana. Simptomi su bili otežano disanje, potpuna nemogućnost kretanja i dizanja i često nemogućnost da izravnam tijelo. Nakon prvog tretmana disanje je bilo gotovo normalno, nakon druge i treće terapije mogla sam se kretati bez problema i dizati. Slijedeći dan nakon buđenja sve je bilo ok i to je bilo zadnji puta da sam imala grčenje mišića gornjeg dijela leđa.

Zbog prekomjernog rada i stresa jedno jutro sam se probudila s neizdrživom glavoboljom, ali ne onom „klasičnom“, već su mi kompletno svi mišići lubanje bili zgrčeni, a ta se bol produžila i na vratne mišiće. Bol je bila toliko jaka da sam posegla za tabletama protiv boli, koje pak su pomogle u toj mjeri da je bol bila samo recimo podnošljiva, ali osjećaj pečenja iznutra i ukočenosti je bio jednak. Tako je bilo puna tri dana. Nakon prvog dana LMNT terapije osjetila sam olakšanje, drugi dan bol i spazam su se počeli povlačiti, dok su nakon trećeg dana potpuno nestali. Nakon 3-4 dana plakanja i gotovo da sam se otrovala tabletama protiv boli, prestanak boli je bio kao dar s neba.

Kao roditelj djeteta s teškoćama u razvoju izložena sam svakodnevnom stresu, a da toga nisam uopće svjesna. Bez obzira što pazim da jedem zdravo, krećem se i odvojim svaki dan barem malo vremena samo za sebe, ipak ne uspijevam izbaciti sve van iz sustava. Stoga mi je neuroterapija od velike pomoći.

Sandra Begović , osobno iskustvo

glavobolja, prehlada, grčevi mišića

Za neuroterapiju znam preko svoje kćeri i unuke. Tokom godine i pola primila sam terapije kod prehlade gdje su simptomi bili začepljen nos, jaka glavobolja i neprekidno suzenje očiju. Već nakon prvog tretmana koji sam dobila prije podne, glavobolja je prestala nakon 10 minuta i nije se više vraćala. Nos se odčepio taj isti dan predvečer, a ujutro nakon buđenja počelo je čišćenje. Sluz i još svašta je izlazilo u ogromnim količinama kao nikad ranije. Imala sam osjećaj i da se ljušte tamo neki zaostali stari slojevi i konačno izlaze van. To čišćenje je trajalo nekih tjedan dana i nakon toga je prestalo. Samo jedan tretman je bio dovoljan da se moje tijelo samo izliječi i počisti.

Nakon dužeg putovanja avionom, promjenom klime (sa -15 na +30 Celzija), kao i promjene vremenske zone, moj probavni sustav se pokolebao. Stolica koja je inače uredna sada je počela izostajati, da bi nakon nekoliko dana u potpunosti izostala. Nakon primljena dva LMNT tretmana tokom dva dana, stolica se u potpunosti vratila u normalu. Zanimljivo je i to da sam nakon toga još dva puta u razmacima od nekoliko mjeseci putovala i tijelo izlagala istom stresu, ali simptomi se nikad nisu više vratili.

Kod premještanja namještala iščašila sam skočni zglob i pritom ga ozljedila. Sipmtomi su bili takvi da nakon nekoliko sati nisam više uopće mogla stati na tu nogu i hodati. Odmah mi je data neuroterapija i bol se nakon pola sata smanjila za pola. Drugi dan nakon terapije mogla sam hodati normalno. Još sam nastavila primati terapiju nekih tjedan dana, jer je noga boljela kada sam je išla istezati. Sada je sve dobro. Ne boli, zglob je zdrav.

Brigita Begović, osobno iskustvo

prehlada, zatvor, iščašen zglob

U moj život neuroterapiju mi je donijela moja nećakinja. Nakon što sam kao dijete prebolio šarlah, te imao sportske ozljede koljena i jedan pad motorom, zglobovi, ali posebno koljena su mi slaba točka. Nedavno je jedno koljeno „izmaklo kontroli“ i bol je postala nepodnošljiva. Nakon odlaska liječniku, kirurg ortoped je potvrdio da je koljeno puno vode i da predlaže operaciju. Vodu je izvadio iglom i trenutno sam osjetio smanjenje boli, što je liječnik i očekivao, ali je i dalje inzistirao na operaciji, jer će se s obzirom na stanje koljena voda vraćati i dalje.

Odlučio sam pokušati s neuroterapijom. Dobivao sam tretman jednom dnevno tokom deset dana. Zapravo mi je teško opisati što se događalo za vrijeme i nakon tretmana, ali znam da se voda u koljeno nije vratila i da ne boli što mi je dovoljno da mogu reći da neuroterapija funkcionira.

Boris Begović, osobno iskustvo

bolno koljeno

Uoči Božića 2017. godine, suprug i ja uputili smo se u Indiju s našom djevojčicom koja je tada imala samo 19 mjeseci. Pozitivno iskustvo i napredak Tiine najbolje prijateljice Gite, bio nam je više nego dovoljan povod da se odvažimo na taj daleki put. Čim smo stigli krenuli smo s terapijama. Prvi tjedan bio je vrlo intezivan za našu curicu, jer je imala česte terapije tijekom dana za detoksikaciju tijela. Od silinih terapija i stimulacija samo je spavala po cijeli dan. No, to nam je bio prvi znak da se nešto zaista događa i da terapija djeluje. Zbog urođene deformacije mozga, cijeli njen organizam je radio usporeno. A sad odjednom sve te silne stimualcije su ubrzale rad cijelog sustava, što ju je prvotno zamaralo. Mozak je primao više informacija i trebao je vremena za procesuiranje podataka, pa je zbog toga više spavala. Inače je imala svakodnevno napade nakon buđenja, pa se prvotno i broj napadaja povećao.

Nakon par dana zamjetili smo da joj se oblik lica promijenio. Izgubila je onaj bebasti bucmasti oblik lica, pa se lice izdužilo i izgledala je prikladnije za svoju dob. Odraslije. Naime, tretmani detoksifikacije pomogli su da višak tjelesne tekućine izađe iz tijela zajedno sa svim otrovima koji su bili u tijelu od lijekova. Zbog toga je lice samo „splasnulo“.

U tih 45 dana koliko smo boravili u Indiji dogodili su se razni pomaci. Napokon smo krenuli naprijed. Držanje glavice se popravilo. Budući da je hipotona, tretmani za kralježnicu pomogli su da joj trup očvrsne. Puno ju je lakše držati sada i podići, a što je najbolje ona i sama to osjeća jer je dobila napokon mogućnost samostalnog pokreta u prostoru. Razina energije se podigla na zavidan nivo. Prije neuroterapije jako bi se brzo umorila i praktički bi cijelo vrijeme bila „pospana“, nezainteresirana. Sada je aktivna tijekom cijelog dana, pršti od energije, vesela je, izaziva druge na druženje svojim glasnim i radosnim vikanjem.

U šali znam reći da smo iz Indije vratili „živčano dijete“. Naime, prije Indije nije reagirala ako bi joj nešto smetalo ili ako joj ne bi bilo po volji. Danas je to mudrica svoje vrste. Ako ne želi piti, a ja krenem s bočicom prema njoj – histerični plač u roku odmah. A kada je umorna i želi spavati, bolje ju ne diraj! Doslovno, protestni i ljutiti plač! Nekome su ove stvari pod normalno, i možda se čudi što ih ja opisujem i što me vesele, jer ih uzima zdravo za gotovo. A nama je ovo veeeeliki korak naprijed. Jako smo zahvalni na tome. Kad smo kod bočice – vid joj se jako popravio. Fokusiranje na predmete i osobe. Dok smo bili u Indiji, u pauzama od tretmana znala je gledati pjesmice na tabletu i zaista pratiti i čak se smijati na pojedine scene.

Eh, smijanje! I to nam je prije Indije bio označen kao državni praznik u kalendaru kada bi nam se nasmijala. Već sam i smetnula to s uma, budući da je danas ona jedno veselo i sretno stvorenje koje se nasmije čim ju poškakljaš. Sjećam se kada smo netom sletili u Zagreb i sjeli u naš auto nakon gotovo dva mjeseca izbivanja, počela sam joj mahati s igračkom nasuprot nje koja je tamo stajala već duže vrijeme – i ona se počela smijati igrački! Doživjela ju je! Vidjela! Odreagirala je! Odmah! WOW! Da, malene stvari koje znače sve.

I dalje radimo svakodnevno tretmane. Imamo pomake i dalje. U zadnje vrijeme počela je dok leži podizati glavu i ramena prema gore, te noge u isto vrijeme. Želi se posjesti, podići. Također je otkrila jezik s kojim stalno nešto istražuje po ustima i izvan njih. Baš se vidi kako joj je to jako fora sad. Idemo dalje, pomalo ali sigurno i uspješno.

Tatjana i Ive, roditelji Tie

urođena deformacija mozga